Pohvala 'životinjskoj vještini'

Došlo je neko takvo vrijeme, da se u ovoj stvari moja malenkost – izuzme, da napokon “izađem iz ormara” i objavim kako nipošto NE volim nogomet. Moj skromni slučaj ne bi bio važan, niti bih pisao o svojim antipatijama, da mi s vremena na vrijeme ne upadaju u oči brojni tekstovi nekih naših poznatijih pisaca, koji se javno busaju i prsa svojom ljubavi prema nogometu. Ima(m) među njima čak i uvaženih kolega, ali s njihovim tezama nisam htio polemizirati, jer su u pitanju nečije, bilo čije ljubavi prema bilo čemu ili kome, i tu se ništa ne može dokazivati (ljubav je slijepa i nepristupačna razumskome dokazivanju). Godinama sumnjam kako ima nešto kompleksoidno u tome da ljudi od pera/duha/uma tako žure prisajediniti se gomilama onih koji obožavaju nogometanje (možda ne žele pokazati narodskim ljudima, neotuđenima od primarnih instinkata rulje, “neufitiljenima”/neumišljenima, ukoliko baš time ne pokazuju kako su se jednom osjećali isključenima?!). Što je najgore (ili možda najbolje), u ljubavnim izjavama naših intelektualaca, a na račun one igre koju vole barem stotine milijuna (kad već ne trilijuna), nisam mogao pronaći iole suvislije obrazloženje što ih je tako presudno mogla privući ona gužva od slame, pa krpenjača, onda goli svinjski mjehur, pa plastična i kožnata lopta, svejedno. Samo uopćene fraze kako nogomet ima “metafizičku bit” (?), jer pruža “užitak neizvjesnosti i iščekivanja onima koji promatraju” (Nino Raspudić: “Kazalište na travnatom terenu”; “Večernji list”, 12. lipnja o.g.), što je otprilike isto/slično uzbuđenju onih koji promatraju vrtnju lutrijskog kotača, očekujući neće li metafizička bit sreće i njih već jednom zadesiti!

No, dok je za cit. kolumnista nogo-met nešto kao filozofski teatar (?), za Milana Ivkošića (”VL” 12. VI.) to je “sport”, koji ga impresionira posebno u izravnom prijenosu (što je pohvala televizije, a ne nogometa). “Budući da uvijek pripadamo nekom kolektivu s kojim smo emocionalno vezani, posebno volimo momčadske igre”, piše uvaženi kolega u množini, iz koje se moja malenkost izvoljela izdvojiti. Nisam emocionalno vezan ni s kojim kolektivom, a od momčadi više cijenim individualce (u lakoj i teškoj atletici, gimnastici na spravama, u šahu…), što bi ponovno bila privatna stvar, da kolega M. Iv. ne nastavlja objašnjenjem zašto ga očarava – igranje nogom! Zaljubljenika treba samo pustiti da opiše svoj osjećaj i više se nema što dodati: noga “pojačava instinktivnost nogometa”, jer “zabrana igranja rukom lišava ga racionalnog i u igračima potiče životinjske vještine u najpozitivnijem smislu te riječi”. Pa, što onda, jer ako se neka loptanja izvode samo rukama (rukomet, košarka, odbojka…), jesu li takva manje instinktivna i racionalnija, pa potom i manje životinjska (kao što nisu, jer lopta nije samo okrugla, nego je i glupa)? Prihvaćajući kako je nogomet “sport” – a nije nego je samo “igra”, ali nažalost takva koja je i to prestala biti, pretvorivši se u rad/posao/profesiju/industriju... – kol. M. Iv. nam tumači kako “nas od životinja suštinski razlikuje” (što je i vrapcima na krovu poznato još iz školskih lekcija o razvoju živih bića), ali smo s njima “srodni po (ne)spretnosti nogu” (kaže, da je s nogama nemoguće nešto kreirati, osim što ne zna da neki hendikepirani heroji mogu/znaju nogama slikati, crtati, raditi za kompjuterom itsl.).

Ukratko, u svojoj antipatiji prema dotičnoj dosadnoj, razvučenoj, repetitivnoj, mehanicističkoj igri ne bih mogao bolje sročiti ovakvu negativnu kritiku: “nogomet se voli” jer “nerazumnim udovima pokazuje se razumno upravljanje loptom”. Instinktivno, lišena racionalnosti i životinjski vješta igra (točno, pa i ekipu majmuna može se izdresirati nogometanju!) ima za voljeni cilj “razumno upravljanje loptom”. A, zašto? Da napuhanu mješinu uguraju u mrežu. Bilo bi stupidno, da ih nema tolike stotine milijuna, pa s kojim bi se onda pravom moja malenkost izdvajala? Kad toliko njih obožava zakotrljanu hrpu govana, sigurno – nisu u krivu!

Novosti, 24.06.2010.