Kažu da prilika čini čovjeka.

Ako je to tačno, onda nam, da bi sebe ljudski sačuvali, i same prilike valja učiniti ljudskim. Valja nam govoriti i ponašati se ljudski u svakoj prilici. Bez toga, prilike su samo izgovor za vlastitu neljudskost. Odnosno, ne čine prilike ljude lošima ili dobrima nego samo pokazuju kakav ko zaista jeste.

U tom smislu prilike su samo ljudsko ogledalo.

Između svih ugrožavanja čovekovih vitalnih interesa ugrožavanje njegove slobode je od izvanredne važnosti, individualne i društvene. U suprotnosti sa široko rasprostranjenim mišljenjem da je želja za slobodom proizvod kulture i, još specifičnije, da je uslovljena obrazovanjem, postoji opsežna evidencija koja sugeriše da je želja za slobodom biološka reakcija ljudskog organizma.

Granice naše slobode su markirane: u demokratiji, možete da birate sve, osim ne-demokratije. Ako vam je to dovoljno slobode, onda OK. Ali konstatujmo, dok je to još uvijek slobodno reći, kako izbor između a, b i c nije slobodan - jedina istinska sloboda je mogućnost da biramo izvan zadanog izbora.

Formalna sloboda je u demokratiji izražena mojim izborom između nosilaca moći. Takvu, formalnu slobodu, koristim na demokratskim izborima. Demokratija je grafički moguće prikazati kao formular sa a,b,c odgovorima, odnosno kao glasački listić.

Govoriti o čovekovoj slobodi volje posle toliko hiljada godina istorije, isto je što i tražiti od krokodila da napusti močvaru i da se nastani na Trafalgar Square-u, pošto je kao vrsta milione godina proveo srećno u vodi i mulju.

Znači da ono što nazivamo svojom prokletom sudbinom zapravo je neka vrsta dugotrajnog modeliranja naše ličnosti upravo u uslovima koji nisu u nadležnosti naše volje. Mi smo ukratko programirani kao i svaki kompjuter samo je razlika između nas i računara u tome što je on brži.