Mika Antić - KO ŽIVI I UMIRE NA SITNO?

Vozite u Mihala Babinke broj 1. U Mihala Babinke? Da, idem da potražim nekoga. Koga tražite? Možda ga poznajem? Miku Antića. Miku? Mislite na onog pesnika? Pa, on je umro! Nije on umro. Ne vređajte, molim vas. 

Nemojte verovati pričama novosadskih taksista. Ne dozvolite da vam oni govore o životu Mike Antića. Neproverene informacije. Besmislene glasine. Da li ste videli Miku kako umire? Nisam. Kako onda znate da je umro ako ga niste videli? Čuo sam. Gde ste to čuli? Pročitao sam. Gde? U novinama. Da li imate te novine? Nemam. Onda ste pogrešno čuli i pogrešno pročitali. Ko još veruje onome što piše u novinama? 

Ubedio bi Mika taksistu da je život nešto mnogo više od natpisa u novinama, više od tela, više od ruku, više od očiju, više od znoja, više od nas samih koji u njemu stanujemo.

Ja o smrti imam jednu čudnu ideju. Ja mislim da ja neću umreti. Ozbiljno mislim da neću umreti. Ne to, ono, živećeš večno, ne znam, u uspomeni svojih prijatelja ili ne znam, živećeš večno time što si nešto sazidao, podigao. Ljudi obično od straha odmah prave neke kuće, dižu sebi nekakve male spomenike u životu, na grobljima, one neke-nekakve kapelice, da bi ih neko pamtio. Opraštanje je jedno presvlačenje ovoga tela, izlazak iz ove radionice koju je taj mozak sebi napravio. Napravio sebi ruke, noge, da može da se kreće, napravio pluća da može da diše, da opstane tu, da mu transportuju hranu, da mu transportuju krv, a ovo sve ostalo, ono što je pravi život, to ne može da se ugasi. Živeti treba, valjda tako kao kad imaš jednu veliku novčanicu, pa je potrošiš celu odjednom. Ne razmenjivati je u sitniš, jer za dinar se ne može ništa kupiti. Šta može da se kupi? To je to umiranje na sitno. Ja nikad nisam voleo tako. Ja sam sve svoje stvari, sve novčanice svoje životne trošio odmah, trošio sve do poslednje pare, pa ću valjda tako i umreti, kad budem umro.“

Živeo je Mika u Mokrinu, Pančevu, Beogradu, Novom Sadu. Svako od ovih mesta nosi njegovo ime, njegove zapise, njegove slike. U svakom od njih je ostao jedan delić njegovog ličnog univerzuma kojim se dičio, univerzuma koji nije svojatao samo za sebe, već ga je nesebično delio sa drugima. Zato i mi, koji imamo tu sreću da živimo u nekom od njegovih gradova, treba uvek da se setimo da je njihovim ulicama i on hodao i da se možda i on, poput nas,  znao zagledati u staklena vrata lokalnog bifea iz koga su se čuli glasovi mamurluka i konobarice koja je govorila “fajront”. 

Mikini gradovi. Male kuće na gradskoj periferiji. Ulice. Mali beskraji. Drvoredi. Metalne ograde. Korodirani rukohvati. Loše ofarbana ulazna vrata. Podstanarske sobe. Bele, mokre jastučnice na sušilu i udari vetra. Miris sapuna. Smeh dragih žena i dece. Glas koji se čuje sa radija. Članci novosadskog “Dnevnika”. Vest o Mikinoj smrti. Niko nije verovao da ga nema. Nije verovala ni njegova majka Melanija. Ona je nakon njegove smrti čekala dvadeset godina da se on vrati, a onda je i ona, u neverici, otišla. Teško se smrti poveruje.

“Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zaključao za mnom kapije beskonačnog.

Mnogima se to događa. Sav svet se oko tebe udesi tako da pomisliš da si svoj, da si slobodan, a u stvari si mnoštvo.

Dresiran da misliš zajedno. Zato i ne volim zakletve. I zajedno da pevaš. Zato i ne volim horove. I zajednički da tuguješ. Zato i ne volim sahrane.

Jedino sam si kad ostariš.

Baš zbog te samoće u starosti, koja se događa naprasno tamo gde prestaje detinjstvo, hvatao me strah. I večito sam sumnjao u to što su me učili.

Učitelj obično kaže: Ako želis da saznaš, pogasi sve svoje svetlosti i uputi se za mnom.

Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana, dogodilo se nešto što mi je dalo znak da pođem sam za sobom. Prohodao sam na rukama...”

Živeo je za “odmah”, “ovde” i “još”. Odmah - jedina merna jedinica njegovog vremena. Voleo je, pisao, pevao i pio, kao da je to radio poslednji put. To je razlog zbog koga je govorio za sebe da je živeo stotine godina. On je umirao svaki dan i uvek se iznova rađao. Nije se stideo da svoje “kneginjice” ljubi na javnim mestima. Pesnik koji je tražio svetlost na dnu bunara kako ne bi ostao žedan sunca. “Mornar bez kompasa kome uvek polude lađe”. Poslednji “avijatičar” sa oboda Avijatičarskog naselja. “Budalast i čudno drag”. Bio je “večiti tršavi dečak”, poslednji kafanski gost, uvek neprikladno odeven na javnim skupovima i književnim večerima. 

Idite, druže, kući i uzmite belu košulju i kravatu. Mogu ja vas da pustim unutra i ovako, ali moja deca vas uče u školi. Nemate pravo da se lično ponašate drukčije nego što vas zamišljaju.”

Govorio je da prvu pesmu nikada nije napisao, već drugu. Prvu je kao dete, u trećem razredu osnovne škole, prepisao od Desanke Maksimović i sa ponosom je predstavio kao svoju. Nepune dve decenije kasnije,  Desanka je čitala Mikine pesme iz školskih čitanki, a o njegovoj smrti je jednu i napisala:

Znam ljude s mislima koje ne smeju da se misle.
 Znam buntovnike s rečima koje neće moći da se izreknu.
 Znam zaljubljene sa suzama koje ne smeju da poteku.
 Znam paćenike koji bol guše u smehu.
 Znam željne odmazde sa rukom koja mora da se sputava.
 Znam pesnike sa pesmama koje se samo za sebe pišu.
 Znam ljude sudbinom pritisnute a još dišu.
 I znala sam pesnika za koga sam verovala
 da nikad ne može i neće umreti
 a sada mu držimo pomen.”

Nije voleo da drugi o njemu pišu hvalospeve, da se kiti nagradama i bogatim biografijama. “Najviše bih voleo da sami smislite moju biografiju. Onda ću imati mnogo raznih života i biti najživlji među živima.” Upravo se u tome krije lepota njegove ljudskosti i skromnosti. On se duboko rukovodio mišlju da je čovek potpun jedino ako radi stvari koje voli, ako ih radi do kraja i dušom, ako umire u nežnosti, ako razmišlja tišinom i svoje greške ne smatra porazom, već načinom života.

In Memoriam

“Postoji jedan neverovatan gad
koji se zove Miroslav Antić
ždere moj hleb
pravi moju decu
nosi moja odela
sa mojom ženom leže u krevet
na moje rođene oči,
jer zna da sam tog trenutka sigurno
negde daleko u Lenjingradu
i taj Antić što me je upropastio i kao
pisca i kao čoveka,
dakle: taj, koji će na kraju leći u moju
sopstvenu grobnicu,
pita me jedno jutro: šta vam je, Boga mu, čoveče,
izgledate mi nekako bolesni?
A šta se, izvinite za izraz,
baš njega tiče
kako je meni i dokle mi je?
O meni se najlepše brinu oni koji me
ostavljaju na miru
a on pere ruke mojom rakijom
ima ključ od mog ateljea
Ljudi, taj me tera da čitam knjige
petlja sa mojim plavušama
dere se u mojoj kući
ogovara me
svašta laže
Deca mi liče na njega, a on nosi kravatu
brije se, poznaje neke ljude
radi
svako jutro se tušira
pravi se da zna sve
o zenbudizmu
prevodi knjige
čini mu se da ima prijatelje
mom sinu, zamislite svinjariju,
mome jedinom sinu, kupuje sladoled
Bio sam mornar
bežao sam, ili odem, na primer, u Pariz
pokrijem se ćebetom preko glave
pustim brkove
a on me i tu pronađe, u nekoj ulici Žolive,
u nekom bednom hotelu,
i vrati kući
i rasplače me
Mati moja Melanija, koja ne zna da je rodila
mene, a ne njega, više ga voli više mu veruje
o on to još kako koristi
a on je, uveravam vas, on je ta upeglana stoka
kojoj ja dižem spomenik
On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem
Biografiju
Ovako popljuvan i sam i do krajnosti zgađen
Što moram da mu javno pozajmim oči i dušu
i ono malo para koje sam jedva pozajmio
Kad sam ja na primer skočio sa Petrovaradinske
Tvrđave
On je uskakao u đačke čitanke
Kad me je doktor Savić lečio od alkohola
On se pravio kao da ima neke veze sa filmom
Gde god se pojavim gurao me je da ga ne obrukam
Pristajao je na kompromise cerekao se na
Prijemima
Primao je moje nagrade mešao se u moje snove
Jedan licemer
Jedan stvarni licemer
Jedan provincijalac
Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću
Trpeti
i koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene
Da bi umesto mene
Svinja jedna
Da bi umesto mene što pre jedini živeo.”

Zahtevao je da nakon njegove smrti niko ne drži govor. Otišao je u svojoj tišini uz stihove “Besmrtne pesme” i zvuke “Piro manđa korkoro“. 

“Nigde toliko ljudi kao u jednom čoveku”. Zbog toga Mika Antić nikada nije umro, jer je u njemu bilo previše života, da bi se svaki od njih ugasio u istom danu.

Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.”

 

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Mary JANE

Novi Sad

AkuzatiV - Online magazin

Back to top