Od "nebeskog naroda" do propadanja u šahtove

Otvoreni šahtovi zjape po gradovima Srbije. Poklopci su ukradeni kako bi bili prodani na užasnoj berzi na kojoj se ne pita puno za poreklo ,,robe“. Nekad su rupe na sredini puta, nekad na njegovim krajevima, često i na delu trotoara. Po pravilu, jedva primetne dok im se sasvim ne priđe. Opasnost, posebno noću, i neretko se čuju vesti o povredama ljudi, havarijama automobila... Ta pojava, koju bi neko smatrao problemom komunalne prirode, zapravo je velika metafora stanja ovog društva i pokazatelj dna na kom se nalazimo. Krađa šaht poklopaca je primer rastegljivosti pojma ,,lopovskog morala“ (ukrade se bez obaziranja na mogućnost da ,,minuli rad“ može nekog koštati teških telesnih povreda), ali ne samo to, već i nova faza lopovluka. Baš ta ,,novost“ je ono indikativno. Većina šaht poklopaca postavljana je pre 30 ili 40 godina (to se vidi po otisnutim imenima gradova u kojima su proizvedeni, a koji su u sada bivšim jugoslovenskim republikama) i nije bila posebno zaštićena, jer očigledno niko nije mogao pretpostaviti da je to potrebno i da će ,,potonja vremena“ doći. Pre šaht faze počišćene su spomen-ploče, biste znamenitih ljudi i heroja, koje je neko ,,herojski“ pod okriljem noći odnosio, spontano prekrajajući mapu kulture i istorije efikasnije nego njeni ravnogorski ,,popravljači“.

Dinamika socijalne patologije dovela nas je, dakle, i do krađe šahtova. Taj fenomen nije samo primer odsustva skrupula određenog broja pojedinaca, već krajnja konksekvenca pristanka ovog društva da lopovluk stavi u svoj centar i promoviše ga kao modus vivendi. ,,Riba smrdi od glave, a čisti se od repa.” Lopovluk je, uz druge ,,jahače društvene apokalipse“ (laž, manipulaciju, korupciju), još devedesetih godina zvanično ugrađen u temelje državne politike. Kamen temeljac postavljen je od strane režima Slobodana Miloševića i svih onih koji su ga zaljubljeno ili utilitarno podržavali. Dok su ideolozi besmisla običnom puku poturali priče o ,,nebeskom narodu“ i uredno ga slali u ratove, sa svojim su prijateljima, kumovima i mnogobrojnom rodbinom, bili zagledani mnogo niže od neba. Ka zemlji i onome što se na njoj može pribaviti. Rat se pokazao idealnom prilikom za pljačku, a sticanje plena krađom po ratištima postalo je nešto sasvim prihvatljivo. Time je poslat signal da se razulari svakovrsna ološ. Pljačka drugih naroda išla je simultano sa pljačkom vlastitog naroda. Krenulo je pljačkom devizne štednje građana, a onda su se nizale i sve druge, ukljućujući i krađe na izborima. Najpoznatije su one iz 1996. i 2000. godine. Našu tadašnju stvarnost činile su, a u velikoj meri je tako i danas, političke krađe, ,,patriotske“ krađe, bankarske krađe, privatizacijske krađe… Paradirali su tih devedesetih Srbijom slatkorečivi šarlatani poput Danijela Šifera i bodrili nas da istrajemo na našem putu od ničega ka ničemu. Francuski bonvivan, koji je od strane Mihajla Markovića promovisan u intelektualca i humanistu ranga Getea i Romena Rolana, kasnije je, početkom dvehiljaditih, uhvaćen tokom krađe u jednom butiku u Novom Sadu. Željka Simića, još jednog prodavca magle tog režima, snimila je kamera, postavljena od strane sumnjičavog prijatelja (kome su naglo nestajale stvari posle poseta dotičnog), kako u maniru sir Olivera dolazi do ,,nepravno stečene dobiti”. To su bili ti ljudi, to je bio taj režim. Veliki biznismeni, hvaljeni kao primer uspešnosti i sposobnosti u jednom režimu, našli bi se na poternicama tokom vakta sledećeg. Pokazalo se da su spram njih lopovi iz vremena socijalizma, razni direktori, poslovođe i ostali istaknuti delatnici u procesu čerupanja tzv. drušvene imovine, bili potpuni amateri i skrupulozne osobe. Kralo se i tada, naravno, ali nikad ovako ,,krvavo“, nikad ovako bezočno i sistemski. Socijalistički poredak je makar deklarativno upravo poštenje isticao kao vrednost. Uvod u sve to događao se još u pionirskim danima. Slovo P u čuvenom pionirskom akronomimu (koji je istovremeno bio i katalog najpoželjnijih vrlina) označavalo je reč POŠTEN. Danas je to sinonim za budalu i deo jadikovke svih onih nesigurnih u to šta je ispravno: ,,Eh, da sam u životu bio pametan, a ne pošten...“.

Otvoren šaht je velika metafora sadašnjeg stanja, a jedna od upečatljivih i paradigmatičnih slika nekog drugog vremena je ona koja se mogla videti sve do početka devedesetih: dostavljene gajbe pune jogurta i mleka koje se u 5 ili 6 sati ujutru nalaze ispred radnji, na ulici, dok prodavci ne dođu na posao i unesu ih. Isti slučaj bio je i sa hrpama novina koje su u pomenuto vreme ,,čekale“ pored trafika. Kada se prevarim, pa nekom mnogo mlađem to ispričam i suočim se sa razrogačenim očima i nevericom, ni sam više nisam siguran da je to nekad zaista tako bilo. A, ipak, bilo je i nije reč o nikakvom idealizovanju davnog vremena, već o činjenici koja govori o životu bitno drugačijem od današnjeg. Neki stariji prijatelji pričali su mi kako su kao tinejdžeri nekoliko jutara za redom, izgladneli posle izlaska, ,,pozajmljivali“ jogurt, a usput i novine. Međutim, jednog jutra, kad su krenuli da se opet ,,posluže“, sa raznih strana su, iz zasede, poiskakali ,,organi reda”, pomognuti sa nekoliko revnosnih građana ranoranilaca. Naprosto, jogurt, mleko i novine su morali stajati napolju, na ulici, i nije dolazilo u obzir da se ovi običaji menjaju zbog par mangupa. Sve se sasecalo u korenu. Međutim, devedesete su, ipak, ,,počistile“ i ovaj primer uređenosti i sigurnosti života, uz osećaj da su ta vremena beznadežno prošla. Vrata stanova koja su se zaključavala samo noću, počela su se zaključavati i danju, a brave, katanci i lanci doživeli su svoju ekspanziju. Danas da bih ušao u stan, vadim iz džepa svežanj ključeva kao zatvorski čuvar, jer treba otključati dvorišna vrata, vrata od ulaza (uz video nadzor), i tek onda vrata od stana.

Srbija se, na neki način, a nisam previše ironičan sada, može smatrati uspešnom i veoma otpornom zemljom s obzirom na broj lopova i bitangi raznih fela, od ,,gornjeg“ do ,,donjeg“ nivoa, koji je pustoše. Da nije pomenute armije termita raspodela društvenog bogatstva verovatno bi bila dovoljna da se sasvim pristojno živi, uprkos svim drugim okolnostima.

Sitnolopovska bratija, najniža u lopovskom ,,lancu ishrane“, otvorila nam je prostor ,,ispod“, i dostupnijim učinila ono često prizivano ,,Zemljo, otvori se!“ Tako se zatvorio krug. Od ,,nebeske Srbije“ do otvorenih šahtova. Mi, izgleda, nikad nismo na zemlji, ili smo iznad, na lažnom nebu, ili ispod, u šahtu. Šaht-mat.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Slobodan SADŽAKOV

Doktor etike, Novi Sad

AkuzatiV - Online magazin

Back to top